Piše: Budo Simonović
Tog kobnog ponedjeljka, 26. marta 1984. godine, Branko Ćopić je u rano popodne pozvao telefonom Momčila Srećkovića i zamolio ga da dođe do njega – ima nešto važno da mu priča. Ne časeći, kao da je predosjećao da je neka golema muka i nevolja skolila čovjeka koji mu je tako očinski pružio ruku, naučio ga i uveo u život, Srećković se zaputio u Beograd.
Našao ga je, kako će mnogo kasnije ispričati u potresnom dokumentarnom svjedočanstvu, filmu slavnog Puriše Đorđevića, posvećenom Branku Ćopiću i njegovom tragičnom kraju, u parku na klupi, sjetnog i čemernog kakvog ga nikad do tada nije vidio. Nije mu se, kako je to uvijek bilo, poradovao, nije ga čak ni pogledao, već mu je odmah turobnim, potpuno izmijenjenim i nepoznatim glasom rekao:
– Tužan sam ti, jarane moj (tako je Ćopić oslovljavao Srećkovića od trenutka kad mu je kao dečačić daleke 1964. godine prekročio kućni prag, napomena B.S). Dobio sam novi poziv za policijsko saslušanje, hoće da mi ogule kožu. Ali, neće oni više da mi zagorčavaju život. Jarane moj, zatvaram svoj ‘dućan’, a tebi ostavljam ključeve da ih baciš u Savu...”
Navikao na Ćopićevu vedrinu i šeretluk, Srećković, po svoj prilici nije shvatao da mu je „dogorelo do nokata”. Nije razumio da njegova užurbana priča o životu koja je uslijedila, njegovo prebiranje po sjećanjima od najranijeg djetinjstva u podgrmečkim Hašanima, razmišljanje o stvaralaštvu od prvog slova, isticanje da je sve što je napisao „spomenik narodu koji umije da pljucka smrti u brk” – u stvari bila njegova predsmrtna ispovijest i opraštanje od života.
Srećković nije razumio kud je Ćopić krenuo i šta je naumio ni kad ga je, iako je već bila noć, nakon duge šetnje po Terazijama, predaha u hotelu „Moskva”, niz Prizrensku ulicu poveo ka Zelenom Vijencu i dalje Brankovom ulicom ka mostu na Savi, da mu pokaže mjesto gdje je na jednoj kamenoj klupi ispod mosta daleke 1935. godine probdio prvu noć u Beogradu.
Na kamenoj kuli noge mosta na desnoj obali rijeke, Ćopić je pripovijedao Srećkoviću kako je tog dana 1935. godine po prvi put došao u Beograd, gdje je trebalo da ga sačeka Miloš Bajić, kasnije poznati slikar. Kako je došlo do nekog nesporazuma i Bajić se nije pojavio na stanici, Ćopić se našao sam i izgubljen u vrevi velegrada. Kad je pala noć, lutajući tijesnim ulicama pored Save, dospio je i našao konak pod vedrim nebom, pod novom čeličnom ćuprijom koja se odatle vinula do lijeve obale rijeke.
Dok se zaneseno sjećao i pričao o toj svojoj prvoj noći u Beogradu, Ćopiću su, kao slučajno, pale naočare i odletjele pod most. Srećković je požuro niz kamene basamake da mu ih donese, a da je Ćopić to namjerno uradio, da je, u stvari želio da ga se tako za trenutak oslobodi i učini što je naumio, shvatio je tek kad je bilo prekasno – kad se vratio na most i vidio da ga nema a potom ga spazio kako žuri ka lijevoj obali Save. U magnovanju je potrčao za njim i počeo da ga doziva, ali je sve bilo uzaludno – na desetak koraka ispred njega on je ipak ugrabio da se sunovrati preko ograde mosta na šetalište duž rečne obale...
Sjutra: NEĆU DA PREŽIVIM
NOVI „PROLOM“
Veza slikara i pjesnika
Nije sasvim jasno otkud veza, kad je i kako počelo prijateljstvo između Branka Ćopića i Miloša Bajića, koji je bio Ćopićev vršnjak, a rođen je u Resanovcima kod Bosanskog Grahova i znatno prije Ćopića stigao u Beograd. 3ajednička im je svakako bila sklonost ka umjetnosti – Ćopića ka poeziji i pisanoj riječi, Bajića ka slikarstvu. On će studije slikarstva početi prije Drugog svjetskog rata kod znamenitog Petra Dobrovića, a sa njim u klasi je, pored ostalih, bila i, kasnije velika slikarka, Beta Vukanović. Kao aktivni pripadnik narodnooslobodilačkog pokreta i učesnik ustanka u Srbiji, 1942. godine je dopao u ruke specijalne policije i završio u logoru na Banjici, a odatle u zloglasnom nacističkom konclageru Mauthauzen u Austriji. Preživio je i poslije rata nastavio studije slikarstva u klasi Mila Milunovića, Nedeljka Gvozdenovića i drugih velikana slikarske kićice. Pored toga što se vrlo uspješno bavio slikarstvom, Miloš Bajić je do kraja radnog vijeka bio profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Dočekao je da na vječni put isprati svog druga iz najranije mladosti i tragično preminulog velikog prijatelja Ćopića – umro je 1995. godine.